In memoriam: Milan Kangrga- odlazak najvećeg hrvatskog filozofa
Što je komunizam bez brkova
CHE

Visitor No. 159147

Što je komunizam bez brkova
07.01.2008. (Saša Blagus- H-alter)

Nekako je još moguće progutati, da iz današnje perspektive mnogi (premda samoskrivljeno) zaista ne znaju razlikovati komunizam od, na primjer, Pol Potova režima, (iako on nema nikakve veze ne samo s komunizmom, nego čak ni s maoizmom). Međutim, nije moguće progutati da profesor Ivo Banac, koji je ipak povjesničar, ne zna razliku između komunizma s jedne strane i staljinizma, odnosno maoizma s druge. Prije će biti da je profesor Banac do u detalje razradio medijske nastupe, kako bi što bolje plasirao svoje antikomunističke umotvorine. Položaj predsjednika HHO-a mu je u tu svrhu i te kako dobro došao. Za razliku od drugih, on vrlo dobro zna što je maoizam i što se to privlačno skriva u toj ideologiji, koja s Marxom i komunizmom zapravo nema nikakve veze.

Možda se baš zato u svojim najnovijim naletima antikomunističke histerije, odriče akademske i profesionalne časti i krši znanstvenu prisegu. On skida masku povjesničara-znanstvenika, pak se transformira u inženjera povijesti i najobičnijeg antikomunističkog ideologa i politikanta. Banac sve to radi kao da mu je svrha oprati se od nekakvih grijeha mladosti i tako si olakšati duševne boli zbog služenja jednoj drugoj totalitarnoj ideji, ideji liberalnog fundamentalizma, ili još bolje novovjekoj totalitarnoj Imperiji u stvaranju.



Pojava metamorfoze

Poznata je (i psihoanalitički vrlo zanimljiva) i ne tako rijetka pojava metamorfoze iz jedne u drugu ideologiju, a čini se da se tanka crta između kvazi lijevog ekstremizma i desnog ekstremizma to lakše prelazi što je ponor između ideologija dublji. Međutim, uvijek se pokazuje da je taj ponor doduše dubok, ali da ga neki ipak mogu lako preskočiti. Je li to slučaj i s gospodinom Bancem? Kako bilo da bilo, izjava da ne možete biti antifašist, a da niste i antikomunist ukazuje na Bančevu sklonost ekstremizmu. Izvrsnom reakcijom na tu skarednu izjavu profesor Nenad Miščević je u nekoliko napisa u svojoj kolumni u Novom listu jasno i pošteno pokazao da "komunistička ideologija ne poziva na ubijanje". Zato prof. Mišćević jest liberalni demokrat za razliku od Banca, koji to nikad nije ni bio. Dakako, to u Bancu izaziva bijes i oslobađa sve mračne zakutke jednog fanatika. On zaboravlja svoju ulogu, pa nekontrolirano skida krinku liberalnog demokrata i zadovoljno uranja u kloaku vulgarnog antikomunističkog fundamentalizma. Bit će da je pronašao novi način egzistencije, pak se više i ne može zaustaviti.

U najnovijoj eskapadi (intervju u Slobodnoj Dalamciji 15.12.2007., Šenol Selimović) Banac ne samo da ponavlja tu skarednu tezu u malo drugačijoj formi (dosljedan demokrat mora biti i antifašist i antikomunist), već je i razrađuje. Međutim, ni jednom riječju ne dokumentira: u kojoj se to komunističkoj pjesmi slavi ubijanje ili da budemo precizniji - klanje? Banac kaže da je nepristran istraživač, a tvrdi da je mentalitet komunizma još uvijek na djelu i to: Tamo gdje osjećate nedostatak samopoštovanja, tamo gdje je kritika neprijateljska djelatnost, tamo gdje se "naši" bore protiv "njihovih", tamo gdje je vlasništvo zločin, tamo gdje nema civilnog društva niti tradicije građanske odgovornosti - na terenu ste besmrtne duše komunizma, na terenu ste strvinarskog društva, kako ga je prije desetak godina opisao američki politolog Ken Jowitt. I još: Ipak, suština je komunističke ostavštine nevjera u građanski individualizam i odgovornost, te pokušaj traženja "junačkih" surogata zapadnim vrijednostima. Na raspolaganju su nesvrstanost i Nazarbajev.

Pa što sad reći? Banac, očito, ili ne zna o čemu govori (što nije vjerojatno) ili pak svjesno zaobilazi istinu. Naime, ako je ikad proučavao Marxa i mislioce koji su mislili ili misle na Marxovu tragu, onda ne bi izrekao navedeni niz besmislica, koje ne može dokazati. Napokon, kakve tu veze imaju nesvrstanost i Nazarbajev? Problem je u tome što taj bjelosvjetski gospodin (koji je i sam pripadnik balkanske krčme, močvare...) misli da sa svog pijedestala profesora s Yalea i novopečenog predsjednika HHO-a može izricati tvrdnje bez dokaza. Što se pak tiče spomenutog američkog politologa Kena Jowitta, upućujemo čitaoce na GOOGLE tražilicu neka se sami uvjere u njegov strvinarski karakter.



Putujući cirkus ciničnih umova

Banac čini to što čini usprkos vlastitom zaklinjanju na alternativu, poštovanje različitosti i pravo na izbor. Baš u maniri nepatvorenog liberala današnjeg tipa. U tom smislu on je pripadnik putujućeg cirkusa koji sačinjava izvjestan broj ovdašnjih ciničnih umova što upravo nemoralno, koristeći moć svojih profesorskih titula i inih društvenih položaja, sami sebe uznose na tron samoproglašenih moralnih vertikala. S tog trona onda bljuju otrov kako bi svijet za sva vremena u bitnim odrednicama ostao takvim kakav već jest.

Uporno i bez ikakve filozofijske i znanstvene podloge, podmeću tezu o Marxovoj filozofijskoj misli i komunizmu (a neki tu stavljaju i samog Hegela) kao izvorištu staljinizma, mada je davno pokazano i dokazano da je staljinizam notorna negacija i Marxa i komunizma. Misle da je dovoljno reći: komunizam je zlo, i staviti točku. Misle da samim time što lažu i izriču vrijednosni sud (a taj je, dakako, podložan samousvojenoj ideologiji) mogu dezavuirati svakog tko u Marksovoj utopijskoj (ne utopističkoj, jer to nije isto) misli vidi mogućnost za izlazak čovjeka iz - pretpovijesti, odnosno izlaz iz dihotomije egzistencije i esencije.

Evidentna potreba da se posegne za zakonskim mjerama protiv sve arogantnije ustaške desnice, kod dobrog dijela ljudi, koji sebe smatraju liberalnim demokratima, generira ideju da se preko izmišljene i nadasve labave sintagme totalitarne ideologije istovremeno zada udarac i Marxovoj filozofijskoj misli, kako bi se zatro trag onakvom socijalizmu/komunizmu kako ih je mislio Marx i svi oni filozofi, koji su mislili na njegovom tragu (Marx, Bloch, Marcuse, Habermas i naši praksisovci, na primjer). Staljinizam je tu samo u ulozi poštapalice.

Naime, organizatorima antikomunističke harange, staljinizam kao ideologija uopće nije interesantan. Štoviše on već jako dugo nikom nije ni interesantan, a niti opasan. On je naprosto passé. Ono što je opasno za sve negatore ljudske slobode i ideologe kraja povijesti jest ona istinska misao na tragu Marxove filozofije o komunizmu kao humanizmu u praksi. Zato antikomunistički manipulatori svim sredstvima moraju stvoriti društveni konsenzus o socijalizmu/komunizmu kao - zlu. Iz tog razloga je njima važno napraviti totalnu pojmovnu zbrku poistovjećivanjem (što je i u faktografsko-povijesnom i u filozofijsko-teorijskom smislu - nemoguće) lenjinizma, boljševizma i komunizma/socijalizma i sve to još začiniti fatamorganom Staljinovih brkova.



Premda ti pojmovi nikako nisu sinonimi, njihovo se značenje obično poistovjećuje, krivo interpretira i zloupotrebljava izvan svakog povijesnog okvira. To se, naravno, čini namjerno i smišljeno. Čini to i profesor Banac. Radi se o cinizmu do banalnosti.

Velike ideje i sitne duše

Bez namjere da dovedemo u pitanje legitimnost propovijedanja liberalnih demokrata o nadmoćnosti njihovih ideja o ljudskom društvu, ipak treba primijetiti da nikako nije i ne može biti fer provoditi vlastiti projekt globalizacije, totalitarne vladavine kapital odnosa i tržišnog fundamentalizma, na temelju neutemeljenog i nepravednog anatemiziranja jedne velike humanističke ideje. Ta i takva ideja jest nastala kao izravni produkt evropskog moderniteta, a kao misao o općeljudskoj emancipaciji, odnosno samodjelatnosti i djelatnosti čovjeka na eliminaciji vjekovne neslobode predstavlja težnju ka ozbiljenju nikad i nigdje dosegnute parole Velike francuske revolucije: Sloboda, jednakost, bratstvo. Marxova je misao u tom smislu epohalna, ako ni zbog čega drugog (ili baš zato), a ono zbog Jedanaeste teze o Feuerbachu: Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da se on izmijeni. Dakako, tu se ne radi o bilo kakvoj izmjeni svijeta već o - revolucionarnoj izmjeni svijeta, a to su gospoda liberali potpuno proizvoljno, pogrešno i zlonamjerno poistovjetili s nasiljem i GULAG-om. Međutim ta revolucionarna promjena svijeta ne znači ništa drugo, nego to da svijet, a to prije svega znači odnose među ljudima, treba u temeljima promijeniti u smjeru oslobođenja čovjeka i svih njegovih potencijala.

Banac govori o liberalnoj demokraciji kao tečevini nastupa građanstva, onog društvenog segmenta što je Europi i njezinim društvenim sljednicima priskrbio civilizaciju sloboda, prava i parlamentarnog zastupanja. Istina je međutim drugačija, jer to, čime se liberali danas busaju, jest rezultat 150 godina borbe lijevih radničkih pokreta i njihovih zahtjeva i pritisaka na državu. Ti su zahtjevi još prije sto ili manje godina s gnušanjem odbijani od samih liberala. Zahtjevi poput općeg prava glasa, prava na obavezno osnovno obrazovanje, opću zdravstvenu zaštitu, briga za umirovljenike, ograničenje dječjeg rada, koji se danas smatraju dijelom liberalnog konsenzusa, nekad su bili dio Komunističkog manifesta. No taj dosadašnji, izboreni konsenzus je danas pred mogućim brutalnim dokinućem od strane te iste liberalne demokracije, a era totalitarizama ne da prolazi, nego je tek na putu da upravo liberalni totalitarizam postane jedina dozvoljena politička opcija. Ta nas liberalna doxa, međutim, može dovesti jedino u beznađe prikazano filmom Michaela Moorea Sicko (Bolesno).

Sablasti Marxa

Ponovimo još jednom: komunizam po svojoj definiciji i te kako proizlazi iz građanskog moderniteta. Komunizma ne može ni biti, ako bi se odbacile sve one pozitivne tekovine, koje je proklamiralo građansko društvo u trenucima svog poleta, a te pozitivne tekovine u smislu parole Sloboda, jednakost, bratstvo, sežu mnogo dalje od onog, što je ikoje kapitalističko ili pak socijalističko društvo do danas ostvarilo.



Marxove filozofije ne bi ni bilo bez klasične njemačke filozofije, koja je upravo izraz tog građanskog moderniteta. Negirati da je Marx par exellance i građanski filozof, znači ne razumjeti Marxa, ali isto tako ni Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. U tom smislu ...odbacivanje Marxa (u bilo kojem smislu i s bilo koje i kakve strane) nije i ne može ostati samo pitanje nekog ideološkog razračunavanja (koje bi se katkada moglo srozati čak i na nivo pukog politikantstva, kao što se to na žalost i zbiva), nego odbacivanje europske duhovne, kulturne i demokratske tradicije!...Zato valja naglasiti: Komunizam je svojim podrijetlom bitno europska ideja, a Marx je njezin najbolji i najprimjereniji europski glasnogovornik. (M. Kangrga: Filozofija i društveni život - rasprave, kritike i polemike, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 1988.). U svijetlu toga je zapanjujuća arogancija s kojom se bezobrazno prelazi i preko najdublje građansko-humanistički utemeljenog i intoniranog Marxova stava iz (zloglasnog) Komunističkog manifesta koji glasi: Slobodni razvitak svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvitka za sve, a taj je stav glavna nit vodilja u cijelom Marxovom djelu. I još: Jedino praktički moguće oslobođenje... jest oslobođenje na stanovištu one teorije koja čovjeka proglašuje najvišim bićem za čovjeka (K. Marx, Kritika Hegelove filozofije prava).

Premda sebe ne smatra marksistom, J. Derrida kaže: Nastaviti se inspirirati određenim duhom marksizma značilo bi biti vjeran onome što je od marksizma u principu i prije svega uvijek činilo radikalnu kritiku, odnosno postupak spreman na vlastitu samokritiku. Ta kritika želi u principu i eksplicitno biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, reevaluaciji i auto-reinterpretaciji. To kritičko ?željeti? neminovno se ukorjenjuje, ono je angažirano u tlo koje još nije kritičko, čak iako još nije pretkritičko. Taj duh predstavlja više od stila. Iako je i stil. On je nasljednik prosvjetiteljskog duha od kojeg ne treba odustati. I još: ... ako postoji duh marksizma od kojeg nikada ne bih bio spreman odustati, to nije samo kritička ideja ili zapitkivački stav... . To je prije određena emancipatorska i mesijanska afirmacija, određeno iskustvo obećanja koje možemo pokušati osloboditi svake dogmatike, pa čak i svake metafizičko-vjerske određenosti, svakog mesijanizma. A obećanje mora obećati da će biti održano, to jest da neće ostati ?duhovno? ili ?apstraktno?, nego će proizvesti događaje, nove oblike djelovanja, prakse, organizacije itd. Prekinuti s ?partijskim radom? ili s ovim ili onim oblikom države ili Internacionale ne znači odustati od svakog oblika praktične ili efikasne organizacije. Upravo nam je suprotno ovdje važno (J. Derrida, Sablasti Marxa, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002.).

Zašto su se pobunili?

Liberali vole reći da su se građani pobunili protiv komunizma (kojeg to komunizma?) zbog ideala liberalne demokracije (kojih to ideala?). No prije će biti da su se ljudi pobunili, zato što su se razočarali u tvorevine koje su im podvaljene pod komunizam. Liberalni demokrati su tu bili spretni i dovoljno pokvareni, pa su tim jadnim ljudima još jednom podvalili. Naime, milijune ljudi su staklenim perlicama kapitalizma uvalili u još veću bijedu, poniženje i bezizlaznost. Godinama elaboriraju o dva neprihvatljiva ekstremizma (Što je ekstremno u ideji sveopće pravde i humanizma? A komunizam je upravo to - humanizam u praksi), s time da obično onaj lijevi, tobožnji ekstremizam, gledaju podozrivije. Iza svega pak stoji slabo prikrivena manipulacija ljudima, koju poduzima kvaziintelektualna elita, kako se oni ipak ne bi dosjetili o čemu se tu zapravo radi. Treba, naime, spriječiti da takozvani obični ljudi, koji žive samo od svog rada, manuelnog ili intelektualnog - svejedno, shvate da su mogući ljudski odnosi u kojima nema gazdi, tj. da je moguće društvo ravnopravnih i slobodnih individuuma u kojem bi čovjek stvaralac u ljudskoj zajednici sam odlučivao o svojoj sudbini (dakle, samoupravljao).


Radi se tu o namjeri za očuvanjem egoističnih interesa - života na tuđim grbačama i lagodnih pozicija dobro plaćenih slugu. Tu je, dakako, i težnja kvaziintelektualne elite za moći vladanja nad svima onima, koji su van njihova samoreproducirajućeg kruga. Cilj je svim sredstvima spriječiti radikalnu promjenu, koja bi išla u smjeru povratka čovjeka njegovoj ljudskoj biti (premda je to ultimativni zahtjev čovjekova opstanka). Zbog toga gospodu liberalne demokrate ne bi trebala čuditi provala ustaštva, jer su tome i sami pridonijeli. Svjesnim lažiranjem istine o socijalizmu/komunizmu, kako ga je Marx mislio, ubili su u ljudima nadu u bolji svijet, koji bi bio radikalno (a to znači u korijenu) drugačiji, odnosno bolji nego što već jest.

Time su ne samo potkopali već i onemogućili jednu od elementarnih ljudskih emancipacija - političku demokraciju. Uzdizanjem ideologije liberalnog totalitarizma na razinu doxe postignuto je samo to da se uspjelo umrtviti svaki poriv građana za otporom uspostavljanju krajnje nehumanih, brutalno nasilnih, pa čak i nekrofilnih društvenih odnosa uz koje nikakve demokracije ne može ni biti. Manipulacija ljudima je generirala dobrovoljni pristanak na neslobodu, odnosno, što je isto, strah od slobode. Posebno, političke demokracije ne može biti ukoliko se između ostalog i medijskom blokadom obespravljene individue lišavaju osnovnih informacija o političkim opcijama, koje im stoje na raspolaganju. Istaknimo još da se demokracija ne može svesti samo i jedino na političku demokraciju, koja je uz to i krezuba, jer sloboda izbora između nekoliko gotovo jednakih opcija - i nije nekakav izbor.




Uz političku, nužne su i ekonomska i socijalna demokracija, pa samo to trojstvo ima značenje demokracije. Naime, nije demokracija sve što se tako hoće zvati, kao što ni socijalizam nije ono što se socijalizmom/komunizmom htjelo prikazati. Svjesnim zamagljivanjem pravog stanja stvari, radnim (i prisilno neradnim) ljudima Hrvatske time se oduzima mogućnost odabira opcije, koja bi mogla istinski promijeniti situaciju u korist onih, koji žive samo od svog rada. Ta bi opcija imala značiti početak puta prema istinskoj emancipaciji svakog čovjeka, kako ne bi bio egoistični samotnjak, koji živi po maksimi: Homo homini lupus, već emancipiran, dakle samosvjestan, pripadnik čovjekove zajednice.

U zoni sumraka

Takvim postupcima neodgovornih, ali etabliranih moralnih vertikala odsklizali smo u domenu vanpovijesnog događanja, tu svojevrsnu zonu sumraka ljudske civilizacije iz koje će biti teško izaći. Tim više je danas ipak poprilično tanko smatrati da je dovoljno biti samo antifašista, pa da se time ispunjava cijela ljudska bit. Ne. Biti antifašista, danas bi imalo biti samo nužan uvjet da bi se netko uopće mogao smatrati čovjekom.

Banac uzroke zločinačkih staljinističkih režima želi vidjeti u samoj srži Marxove filozofije, i u to nas pokušava uvjeriti isključivo na temelju svog akademskog položaja, a ne na temelju podastrijetih argumenata. Nekorektno je i filozofijski i znanstveno prodavati floskule o zločinačkom provođenju ideja oslobođenja. Posebno je popularno tvrditi kako je revolucija nužno nehumana, jer je destruktivna i nasilna. Revolucija, međutim, ne mora biti nasilna. Ona to u principu i nije. Marxov pojam revolucije ne zaziva zlo. Zao je bitak (dakle ono što jest), a za dobro se tek moramo izboriti i to revolucijom kao najradikalnijom kritikom bitka (to jest onog što jest). Ali tamo gdje je postojeći poredak doveo čovjeka do ruba egzistencije, do eksplozije će stalno dolaziti, pa i nasilno.

Kako je ideja komunizma upravo ta ideja oslobođenja, onda bi zločinačka provedba bila upravo negacija komunizma. Staljinizam je upravo to: negacija komunizma. Istina je da se u ime komunizma ubijalo. No, isto je tako istina da to sa komunizmom, odnosno Marxovom filozofijom nema veze, isto kao što ni učenje Isusa Krista nema nikakve veze sa tisućljetnom praksom Katoličke crkve (križarski ratovi, inkvizicija, denkverbot, lomače i slična dobročinstva), koju je Crkva (ne kršćanstvo) prakticirala za dobrobit duša vjernika i nevjernika, a sve zbog vrlo konkretnih materijalnih interesa kako svojih, tako i svjetovnih vladajućih struktura. I pored toga, gospoda koja se obično deklariraju kao liberalni demokrati (a u stvari su samo okorjeli antikomunisti), u ime borbe (apstraktne) za ljudska prava na trivijalan način izvrću istinu o marksizmu, poistovjećujući ga sa staljinizmom i prikazujući ga kao neljudsku protutežu fašizmu. Tobože objektivni i ideološki neopredijeljeni, ti suvremeni antikomunisti stavljaju u protutežu, kako to vole reći, dva najveća zla čovječanstva - komunizam i fašizam. Po kojoj se to onda logici zločini takozvanih komunista ne mogu osuđivati bez posljedica za komunizam?

Partizani biblijskih razmjera

Pojmovi Bleiburga i takozvanih križnih puteva služe sotoniziranju antifašističke borbe, Josipa Broza Tita, socijalističke revolucije i ideje komunizma. Profesor Banac, dakako, zna da cijela ta epizoda nema veze sa idejom socijalizma/komunizma, nego sa neobuzdanom osvetom ljudi, kojima su u NDH sanatorijima zaklane ili umorene na druge načine, cijele obitelji. Sasvim je jasno da je u toj osveti biblijskih razmjera također bilo primjera neljudskog i zločinačkog iživljavanja u kojem su stradali i ljudi koji u fašističkim zločinima nisu učestvovali. To pak nema nikakve veze s komunizmom, nego s balkanskim primitivizmom. Banac to zna, pa ipak namjerno i zlurado zaboravlja jasnu i jednostavnu činjenicu, da su se Bleiburg i križni putevi dogodili nakon četiri godine ustaških, četničkih i belogardejskih klanja (i tko zna čijih još). Kada su ustaške horde 1941. zajedno s nacistima došle u Hrvatsku smjesta je započeo pokolj širokih razmjera. Ničim izazvani klali su nevine ljude (dakako bez suđenja) samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi, komunisti ili se naprosto nisu slagali s ustaškim metodama. I to su zdušno radili duge četiri godine. Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Glina, Pag nazivi su samo nekih ljudskih klaonica. U Jasenovcu i ostalim logorima stradavali su nevini ljudi i njihova djeca. U Bleiburgu i na križnim putevima ipak su većinom stradali oni koji su bili odgovorni ili pak direktni izvršitelji zločina nad nevinim žrtvama. Zato je Banac na putu radikalnog zla kad pokolje, koje su počinile pobjedničke ustaše pokušava staviti u nekakvu ravnotežu prema događanjima na križnim putevima. Pa kakvom se to izravnom osvetom i frustracijom uopće mogu opravdati ustaški pokolji?



Spomenimo za kraj početnu rečenicu iz Komunističkog manifesta, koja je danas aktualnija nego ikad : Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope (a sad možemo dodati i svijeta) sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka.... . Kao i u vrijeme Komunističkog manifesta, i danas se želi svim sredstvima u korijenu zatrti moguće oživljavanje istinskog socijalizma, odnosno komunizma. Ova tvrdnja o mogućem, dapače i izvjesnom, oživljavanju nije nikako pretjerana, budući, da se današnja vladajuća oligarhija ponaša upravo na način, koji gromoglasno zove sve pripadnike deprivirane klase i pripadnih joj slojeva na samoosvješćenje i radikalnu promjenu društvenih odnosa u korist - čovjeka. To je zapravo jedini i pravi razlog zbog kojeg se ideje socijalizma/komunizma proglašavaju ideologijama zla i poistovjećuju s nacifašizmom i ustaštvom kao hrvatskom inačicom istog. To je pravi razlog Bančeva oživljavanja makartizma u našim uvjetima.



Dr.sc. Saša Blagus je viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković

 Ispiši članak

Kako biste ocijenili dosadašnji rad FM-a Pregrade?





         

Novi potpredsjednik FM SDP KZŽ
Humanitarni turnir u beli
Obilježen Međunarodni dan žena
Politička škola FM SDP Hrvatske
Svjetski dan socijalne pravde
FAŠNIK U CAFFE BARU TOM-TOM
2014. - Još jedna uspješna godina Foruma mladih SDP Pregrada
Humanitarna akcija "Božić za sve"

Stranica:
1 2 3 4 > >>